... sada mora se, dalje bez tebe.

Stvarno ne znam što se događa. Ne znam ni što se dogodilo proteklih mjesec, dva. Ostatak ljeta i eto sada, od kada je škola započela.

People change, the memories remain.

Točno to! Promijenila sam se. Znam to. Osjećam to. Sigurna sam u to. Možda i ne toliko fizički, ali moja razmišljanja, ponašanje i stavovi.. Ne znam odakle to ... Valjda moj silan trud uglavnom za fizičkom promjenom, unio je promjena u mene. Mrzila sam sebe, svoje tijelo. I nikako da ga zavolim. Puno sam radila na sebi, moram priznati da sam mnogo toga i uspjela promijeniti kod sebe. No nezadovoljstvo nije nestalo.
Duže vrijeme sam bila obična dobrica. Društvo me voljelo, ali ja nisam znala cijeniti samu sebe.
Mogu li to sada?
Odjednom je u moj život ušla šminka, neki stil kao... Sve to odjednom. Usudim se obući se lijepo. Ponekad se osjećam toliko zadovoljnije, ali opet.. Gdje je tu sreća? Pitam se, hoće li ikada doći takav jedan dan?
Uozbiljila sam se, i osjećam da gubim ono dijete u sebi. Zašto? Ne želim to.
Toliko su mi cjenjeni ti trenuci u životu kada se baš osjećam da mogu sve, kada se smijem do besvjesti i kada jednostavno ne marim što će mi bilo tko reći ili bilo što iskomentirati. Osjećam da gubim to dijete u sebi. Ti trenuci su toliko rijetki.
Zvučim si kao neka nesretna osoba. Jesam li to? Ne znam odgovor na to.
Imam zaista najbolju obitelj na svijetu, najbolju prijateljicu koju sve rijeđe vidim.
Da, najbolju prijateljicu. Ona koja je tu z amene uvijek, i ja za nju. Ona je ustvari svo ovo vrijeme uz mene, a ja nisam na to tako gledala.



Sjećanja ostaju. Ona dobra, ali nažalost i ona loša. Zašto? Zašto bole lijepa sjećanja? Trebala bih biti sretna, ali... Vraća mi se sva ona ljubav prema njemu, ako to tako mogu nazvati. On ima nju, ona ima njega, vole se. Zašto mi se sada počinje sve vraćati? Znam da više nikada neće biti ništa među nama. Opet ništa ne valja. To nešto što nikada nije ni bilo je bilo prije više od godine dana i... Zašto sada opet.. Zašto da budem ponovo sva tužna i takva.. zbog njega.. zbog njih.. Ne isplati se. Znam zaboraviti, ali nešto mi govori da to ne radim. Da ne zaboravim. Zašto mi taj neki mali glasić u meni govori da moram patiti? Moja tiha patnja, ahaha :S
On.
Samo lijepa, ali bolna sjećanja.

A sada.. Živim sada.. Opet ima jedan on... Sve je počelo kao prijateljstvo, a onda su mi njegovi pogledi, zagrljaji i pozdravi počeli mnogo više značiti. No, to on nažalost ne zna. Valjda?
Postoji ta jedna večer. Najljepša stvar u mom životu za sada. Stvarno mi puno znači. Učinio je nešto za mene, nešto što ne bi učinio baš bilo tko. On nije bilo tko. No ja sam negdje pogriješila, očito. Ne znam.
Jedva da se i pozdravimo.

O BOŽE! Koliki nered u mojoj glavi. Pričam si o nekakvom životu, a tek mi je 16. Da, snašle su me one muhe. I ne znam se kako s njima nositi. Sve mi toliko previše znači.

Nemam nikakvu poantu niti zaključak cijelog posta. Svo ovo vrijeme sam užasno zbunjena. Malo presretna, malo i nesretna. Ne mogu se odlučiti. Ne znam ni post napisati. Pa se i ispričavam što stvarno dugo nisam pisala.

samopoštovanje. što je to?

Da. Šteta što još nikada nisam naučila kako poštovati samu sebe; Cijeniti samu sebe. Ali zašto? Ni to ne znam. Jednostavno ne postoji niti jedna jedina sitnica koju fizički volim kod sebe, ostalo i ne vidim, zapravo i ne gledam. Manjak samopouzdanja!
Voljela bih da jednostavno ponovo mogu imati četiri do šest godina kada jednostavno nisam shvaćala pravo značenje riječi "problem". I... Možda ćete sada tko zna što pomisliti o meni, kolika moram biti ili što.. Ali, ono što mi zapravo čitav život uništava samopouzdanje, a tako uništava i taj dosadašnji život je moja težina. Zapravo mogu reći i debljina. Opsjednuta sam time, priznajem, ali vjerujem i s razlogom. Niti sekunda mi ne prođe u životu a da ne pomislim koliko sam ja to ustvari debela. Zar me ostali zapravo vide većom no što jesam, ili sam ja ta koja zapravo ne vidi? Ne znam. Ponekad baš smatram da sam normalna, možda malo punija od tog "normalnog", ali onda... Ne znam, toliko se deprimiram oko toga. Ma zapravo, koga ja zavaravam? Pa ja sam totalno uvjerena da sam ogromnija i od samog potopljenog titanika. I samo zbog toga i ne vidim ništa ostalo na sebi.
Ponekad kada prolazim gradom, ulicom, bilo kuda, s prijateljima ili bez, ne znam zašto, ali uvijek imam osjećaj kako su mnoge oči samih prolaznika uprte u mene ismijavajući moju debljinu. Ipak, ponekad si kažem "daj pa nisi centar svijeta! zašto bi svi buljili u tebe?"... Šteta što taj glas ne može prevladati u mojoj glavi. Mislim da sam jedna i jedina osoba na ovome svijetu koja stvarno misli sve najgore o sebi. Jednostavno ne vidim ništa lijepo na sebi. I pošto je to nešto što me nonstop prati, u svakoj mojoj proživljenoj sekundi, ili sekundi koju ću tek proživjeti, ne znam.. Ne mogu prestati misliti na to, eto, odlučila sam i tome posvetiti jedan post. Ovdje me nitko ne pozna zapravo, nadam se. hahah Zato to dijelim javno. Je li debljina prvo što se primjeti na ljudima? Ja to ne mislim tako, ali kao da je bitno moje mišljenje. Može li mi itko od vas blogera ikako pomoći? Zapravo i ne znam kako je to moguće. Ne znam kakav će biti ishod, što uopće očekujem.. Ne znam je li još uvijek uopće vjerujem u bilo što. Kada bi vam i rekla svoju visinu i težinu... Pojma nemam, jednostavno imam potrebu objaviti ovaj post.
Uopće ne vjerujem u sebe, da mogu uspjeti u bilo čemu. To je nešto što me često puta spriječava da nešto učinim. Ni sama više ne znam....



Kada bih barem ponovo mogla biti ona stara. Unatrag manje od godine dana.. Bila sam toliko dijete sreće. Ja sam bila ta koja je u društvu mogla oraspoložiti baš bilo koga sammim time što sam se smijala, jednostavno mi ništa nije bilo važno, što će bilo tko reći na nešto moje, moje mišljenje ili bilo šta. Najvažnija stvar bila mi je vlastita sreća, osmijeh... Ne mogu se zapravo ni opisati. I tada sam znala za taj neki "problem debljine", nikada nisam prestajala misliti na to, a opet nije me toliko opterećivalo. Sada se posebno drugačije osjećam, i posebno drugačije gledam na to. Uvijek radim nešto zbog sebe. Treniram, izlazim. Sve samo da postanem nekako zadovoljnija. Zašto to ne mogu? Ponekad mislim da je to utjecaj okoline, ali... Ima još nekih valjda koji nisu tolikom blizu savršenstva, pa ih i nije toliko briga. Jasno mi je da nitko nije savršen, i da je svatko lijep na svoj način. Zašto je po meni samoj tako teško povjerovati u to? Rado bi vam rekla da je moja težina 73 kilograma i visina 175cm. I eto rekla sam. Što ću time postići? Samopouzdanje sigurno neću. Trebam li se zato osjećati jadno ili kako kada sada ovdje sjedim i...

Sjećate se priče o mojoj najboljoj frendici? Uf, tko bi tebe zaboravio, draga moja. Ponovo se svim azahvaljujem, jer imali ste potpuno pravo a uopće nas ne poznajete. Ona ne zaslužuje moju pažnju! Učinila am nešto što vjerojatno nisam smjela, ali barem znam kakva je zapravo. Ne mogu vjerovati da sam s njom provela krasnih 11 godina prijateljstva! A sada će to tek tako sve ostati zaboravljeno. Da, učinila sam to. Posumnjala sam u nju da me ogovara s tom curom, je rjoj je posvetila cijeli opis svoje profilne slike, napišući ondje nešto ono.. Tekst koji ostavlja bez daha.. Nešto što meni nikada nije napisala. A nije nešto ni dokazala. Bila sam uvjerena da me ogovaraju, jer tu curu znamo isto sve ove godine koliko se i mi same poznajemo. Ušla sam u njen facebook profil i vidjela to.. Nije me s njom ogovarala baš na taj način. Ogovarala me sa pola njih iz svog novog razreda! I znate što je najgore? Narugala se onome što mi čitav život ruši samopouzdanje. Nitko, nego ona! Znala je to, i rekla je, tek tako upitla jednu rečenicu. I onda se one grohotom nasmijaše. Drago mi je što sam im bila uzrok trenutne sreće i veselja. Nažalost, ne znaju da je ta noć meni bila samo još jedna u nizu od svih. Zaspati u suzama radi svog fizičkog izgleda? Radi debelih nogu. Radi mržnje prema svom tijelu, mržnje prema samoj sebi. Ne mogu se prihvatiti. Mrzim se zbog toga!
Zašto se ne mogu prihvatiti kada me osim te osobe, okružuju nekoliko divnij i PRAVIH prijatelja, i još divnija obitelj?! Voljeti samu sebe i svoje tijelo, za mene je nemoguća misija.

!

može pomoooć? :D

Mooolim vaas, sve blogere koji me čitaju PAŽNJA! xD Može li mi itko reći kako da zaštitim blog od kopiranja? Odnosno da nitko ne može kopirati sadržaj mog bloga? Slike, tekstove... Koji kod mi treba, i gdje ga moram kopirati?
Unaprijed, hvala

Ništa ne znam; ali mislim da sam izgubila najbolju prijateljicu...

“Nemoj hodati ispred mene, možda te neću slijediti. Nemoj hodati iza mene, možda neću voditi. Hodaj kraj mene i budi moj prijatelj.”

Izgubila sam najbolju prijateljicu preko ljeta... a ljeto je tek počelo. Toliko zajedničkih planova za ovo ljeto; kako ga učiniti najboljim do sada.. Ispalo je sve suprotno.
Ipak, to se kad tad trebalo dogoditi. Već duže vrijeme, uopće ne razumijem tetuX. Prvo što bih rekla je da nas je srednja totalno razdvojila, a nju i promijenila. Za sebe i ne mogu reći da sam se promijenila. Moji stavovi i razmišljanja ostala su jednaka. A mogu primjetiti da zapravo nikada nisam ni znala njene stavove i razmišljanja. Bila su promijenjiva, uvijek. I to je jedna od stvari koja mi smetaju kod nje. Kada smo samo ja i ona u društvu; npr. voli crnu čašu, i zna da je to crna čaša, a u društvu ako netko kaže da je to bijela čaša, složit će se s njim i potvrđivati sve što on kaže ma što joj ja rekla. Još bi se i meni narugala kako u bijeloj čaši vidim crnu.. Ali ono što nas je zapravo oduvijek razdvajalo je.. Ne znam što je to.. Ne znam kako to nazvati... Mislim da je upravo ona ta koja mene mota oko malog prsta. Moja najbolja prijateljica mene. Poznajemo se od neke četvrte, pete godine. Praktički smo odrasle zajedno. 8 godina zajedno u školi je malo? Prvi razred srednje škole je iza nas. Bile smo suprotna smjena, rijetko smo imale priliku da se viđamo, a ipak smo prešle preko mnogo stvari, ostale u kontaktu i.. Valjda ostale najbolje prijateljice. Sada za ljeto, toliko krasnih planova i želja koje smo samo zajedno mogle ostvariti. Uvijek je bilo to nešto što ju je valjda spriječavalo da izađe sa mnom kada ju pozovem. Uvijek sam ja bila ta koja se morala mjeriti po njoj. Kada sam ja nju zvala, nikada nije mogla. Pa si često razmišljam..Kakva je to najbolja prijateljica ako nije tu kada ju trebam? Odmah prestanem razmišljati o tome, ne želim sumnjati. A opet...
I ovo ljeto se tako eto ponavlja isto.. Već ne znam koliko slobodnih tjedana je prošlo, a mi smo svega izašle 2,3 puta u društvo. Kada se svi u društvu dogovaramo za kupanje, neki događaj, nešto da učinimo zajedno, družimo se... Sve propadne zbog nje! Obeća, a ne javi... I onda svih prođe volja, nešto se dogodi. Rekla sam joj to... I onda je bilo dogovoreno da idemo na more ali sada ozbiljno stvarno svi.. Ići ćemo kud puklo... I opet ona i njeno muljanje.. Ponovo nije javila.. Zovem ju ujutro, ona mi kaže "do kad ti mogu javit?" ........................ Nisam mogla ništa reći, ništa. Ništa. Šutila sam. Onda je ona nastavila "dolazi mi frendica s puta pa bih ju voljela vidjeti..pa sad ne znam..". Upravo tako! Ne znaš! Ne razmišljaš o ostalima! Uopće joj nije stalo. Ni ne zna što znači najbolji prijatelj. Znam da je neko vrijeme imala problema kući, uvijek sam tu za nju. Kada joj je bilo potrebno samo izići iz kuće da se makne od svega, razgovor s najboljom prijateljicom. Bilo koje doba, fakat bilo koje.. Uvijek sam bila tu za nju. I još bi kada bi znala da je i ona to spremna učiniti za mene. A znam da nije, jer to nikada nije učinila. Ne znam što i kako. Kako razmišljati.. Kako to riješiti. Od onoga trenutka kada mije rekla da joj dolazi frendica... Rekla sam joj da odluči kako ona misli da je najbolje, samo neka zna što se u zadnje vrijeme događalo. Grubo smo završile razgovor. I od tada ju nisam čula. Praktički to je bilo jučer. Jučer ujutro. Tokom cijelog dana nije se javila. Ne znam što je odlučila. ODuvijek je bila čudna. Osnovnoškolsko društvo ju nije kužilo. Uvijek sam govorila da je predobra, treba ju samo malo bolje upoznati, dati joj do znanja da se u tome društvu može opustiti. Ali da.. Ja sam nju predstavljala takvom kakva ona zapravo je. I mislim da ju nitko više ne može upoznati kao takvu.. Jer se u društvu pretvara. Kao da se pretvara. To nije ona koju ja poznajem. S kojom provodim najljepše vrijeme jedino kada smo same, kada razgovaramo onako neke gluposti, družimo se samo jedna s drugom... To je bilo davno. Sada se svi naši razgovori svode na neke događaje koje mi ne možemo vidjeti. Ona meni priča o onima u svojoj školi, ja njoj o svojim događajim aiz svoje škole.. Je li moguće da su nam se putevi potpuno razišli? Sve zbog srednje škole? A toliko sam se veselila sada ovom 2.razredu. Znam da će nam se smjene poklapati i da ćemo zajedno putovati do škole. I nadam se, češće ćemo imati vremena viđati se. Hoće li to promijeniti stvari? Ne znam. Ne mogu ju mijenjati, trebala bih početi od sebe. hahaha. Da. Tako kažu. Ali zašto? Čemu? Ne znam. Stvarno više ništa ne znam. Ali mislim da sam izgubila najbolju prijateljicu. Nikada više neće biti isto, ma koliko se mi trudile, ukoliko se to i dogodi. Pravo prijateljstvo zahtjeva znati opraštati, voljeti, tolerirati.. Previše toleriram da me netko tako mota.. Ne znam. Ništa više ne znam.. Ali mislim da sam izgubila najbolju prijateljicu...

I've seen a lot of things in my life; a lot of ups and downs.
made a lot of mistakes...
guess I still don't know you.

novi početak :D

ahahah. nisam sigurna je li naslov podrazumijeva novi blog ili i samu mene. prekjučer sam proslavila svoj 16. rođendan, a jučer sam baš donjela neke nove odluke.
voljela bih da mi promijene život. prvenstveno sam isključila fejs.
-totalni gubitak vremena, a opet svi su zaluđeni i potpuno ovisni. i ja sam, priznajem. hahah. valjda ću izdržati bez njega makar nekoliko dana.
cilj mi je bar do kraja ljeta. hahaha
zato ću se tješiti novom zarazom; ponovo blog :p